Rubrika: Politika
Format: Specijalni izveštaj
Autor: Sinisa Brkic (sb)
Vučić najavio subvencije za povratak dijaspore u Srbiju. Srbija želi da finansijski podstakne povratak građana iz inostranstva. Specijalni izveštaj analizira Vučićevu najavu, demografsku krizu, postojeće programe i uslove bez kojih povratak ne može biti trajan.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je državnu podršku ljudima koji žele da se iz inostranstva vrate u zemlju. Poruka dolazi u trenutku kada Srbija istovremeno gubi stanovništvo, stručnu radnu snagu i razvojni potencijal čitavih regiona. Ipak, bez poznatog iznosa, pravnog okvira, ciljne grupe i budžeta, najavljena subvencija još je političko obećanje, a ne mera čiji se domet može ozbiljno proceniti.
Najava postoji, program još ne
Aleksandar Vučić je 20. jula 2026. godine, tokom posete Svilajncu, najavio podršku građanima koji žive u inostranstvu i razmišljaju o povratku u Srbiju. Govoreći o ljudima koji su znanje i iskustvo stekli van zemlje, predsednik je poručio da država želi da im pomogne da se vrate i doprinesu njenom razvoju.
U javnosti se zatim pojavila formulacija o subvencijama za povratnike, ali osnovni elementi takvog programa nisu predstavljeni. Nije poznato da li bi pomoć bila jednokratna isplata, poreska olakšica, podrška za stanovanje, podsticaj za zapošljavanje ili kapital za pokretanje poslovanja.
Nema ni odgovora na pitanje ko bi imao pravo na pomoć. Povratnik može biti penzioner koji se vraća u porodičnu kuću, lekar koji nastavlja karijeru u javnom zdravstvu, inženjer koji traži posao, preduzetnik koji seli firmu ili porodica koja decu upisuje u srpski obrazovni sistem. Njihove potrebe nisu iste, pa ozbiljna politika ne može biti zasnovana na jednoj meri za sve. U tome se nalazi prva slabost najave. Država je otvorila veliku temu, ali još nije pokazala da je utvrdila šta želi postići, koliko je spremna platiti i prema kojim će kriterijumima meriti rezultat.
Demografija više ne ostavlja prostor za simbolične poteze
Prema zvaničnoj proceni, Srbija je 2025. godine imala 6.549.901 stanovnika. U prvih šest meseci 2026. rođeno je 27.995 dece, dok je umrlo 48.217 ljudi, što znači da je prirodni pad za pola godine iznosio 20.222 stanovnika.
Dugoročna projekcija još je ozbiljnija. Prema srednjem scenariju Republičkog zavoda za statistiku, Srbija bi 2052. godine mogla imati oko 5,22 miliona stanovnika, približno milion i po manje nego tri decenije ranije. Ovi brojevi ne opisuju samo smanjenje populacije. Oni najavljuju dublju promenu odnosa između zaposlenih, penzionera, dece i ljudi izvan tržišta rada, uz rastući pritisak na zdravstvo, socijalni sistem i lokalne budžete.
Posledice su već vidljive u opštinama koje ostaju bez učenika, lekara, stručnih službi i privatnih investicija. Povratak dela dijaspore mogao bi ublažiti taj pritisak, ali samo ako bude deo šire politike koja istovremeno smanjuje razloge za novi odlazak.
Srbija ne gubi samo stanovnike, već i sposobnost razvoja
Iseljavanje se često prikazuje kao pitanje ličnih odluka i viših plata u inostranstvu. Njegove posledice su, međutim, mnogo šire jer država gubi ljude u koje je prethodno ulagala kroz obrazovanje, zdravstvo i javnu infrastrukturu.
Kada odlaze lekari, inženjeri, zanatlije, medicinske sestre, informatičari i mladi istraživači, ne smanjuje se samo broj zaposlenih. Slabe stručne mreže, produktivnost, kvalitet javnih usluga i sposobnost privrede da pređe sa jeftinog rada na poslove veće vrednosti.
Povratnici zato mogu predstavljati više od demografskog dobitka. Oni donose profesionalno iskustvo, poznavanje stranih tržišta, poslovne kontakte, kapital i drugačiju predstavu o tome kako institucije i poslodavci treba da funkcionišu. Upravo tu nastaje i ozbiljan izazov. Ljudi koji su godinama živeli u uređenijim sistemima često imaju manju toleranciju prema sporoj administraciji, nejasnim propisima i zapošljavanju zasnovanom na vezama umesto na stručnosti. Njihov povratak ne testira samo tržište rada, već i kvalitet države.
Tržište rada pokazuje složeniju sliku od stope nezaposlenosti
U prvom kvartalu 2026. godine Srbija je imala približno 2,84 miliona zaposlenih i 276.300 nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti iznosila je 8,9 odsto, ali je istovremeno gotovo 2,48 miliona ljudi bilo izvan radne snage. Zbog toga relativno niska nezaposlenost ne znači nužno da je tržište rada zdravo. Ona može postojati istovremeno sa manjkom radnika, nedovoljnom aktivnošću stanovništva, regionalnim razlikama i neskladom između obrazovanja i potreba privrede.
Povratak stručnjaka mogao bi ublažiti nedostatak kadrova u pojedinim sektorima, ali samo pod uslovom da postoje radna mesta koja odgovaraju njihovim kvalifikacijama. Subvencija nema razvojni smisao ako se visokoobrazovana osoba vrati, a zatim prihvati posao daleko ispod svog profesionalnog nivoa ili ponovo napusti zemlju.
Zato politika povratka mora biti povezana sa politikom zapošljavanja, priznavanjem diploma, podrškom preduzetništvu i javnim konkursima koji ulivaju poverenje. Bez toga bi država finansirala dolazak, ali ne i profesionalnu reintegraciju.
Dijaspora već finansijski podržava Srbiju
Novac koji građani Srbije iz inostranstva šalju porodicama predstavlja jedan od najstabilnijih spoljnih izvora prihoda zemlje. Prema poslednjim dostupnim podacima Svetske banke, lične doznake su 2024. godine iznosile oko 6,4 odsto bruto domaćeg proizvoda Srbije.
Tim novcem finansiraju se svakodnevna potrošnja, stanovanje, obrazovanje, lečenje i pomoć starijim članovima porodice. U mnogim domaćinstvima doznake nisu dodatni prihod, već važan oslonac životnog standarda. Ipak, novac koji stiže iz inostranstva nije isto što i povratak ljudi. Doznake mogu ublažiti socijalne probleme i podstaći potrošnju, ali ne mogu zameniti radnu snagu, preduzetništvo, znanje i dugoročno poresko učešće stanovnika koji žive u zemlji.
Država zato mora jasno odvojiti politiku saradnje sa dijasporom od politike trajnog povratka. Prva održava veze sa ljudima u inostranstvu, dok druga zahteva da im Srbija ponudi uslove zbog kojih bi promenili čitav životni plan.
Postojeći sistem nije prazan, ali je rascepkan
Srbija već ima određene mehanizme namenjene dijaspori i povratnicima. Program „Tačka povratka“ pruža informacije i podršku ljudima koji razmatraju dolazak, dok Carta Serbica osobama srpskog porekla bez državljanstva omogućava jednostavniji put do privremenog boravka i rada.
Postoje i sektorski pokušaji povratka stručnjaka. Ministarstvo zdravlja je krajem 2025. saopštilo da se kroz njegovu Kancelariju za saradnju sa dijasporom u zdravstveni sistem vratilo više od 200 medicinskih radnika. To pokazuje da Vučićeva najava ne dolazi u institucionalni vakuum. Pitanje je šta novi program donosi povrh postojećih usluga, da li ih povezuje u jedinstven sistem i hoće li obuhvatiti ljude koji ne pripadaju posebno traženim profesijama.
Bez takvog povezivanja postoji opasnost da nastane još jedna paralelna mera sa sopstvenom administracijom, kriterijumima i političkom promocijom. Srbiji nije potreban novi naziv za staru nameru, već koordinisana politika čiji su nosioci, troškovi i ciljevi unapred poznati.
Dijaspora nije jedinstvena ciljna grupa
Izraz dijaspora u političkom govoru često zvuči kao da opisuje homogenu zajednicu. U stvarnosti obuhvata različite generacije, državljanstva, profesionalne profile, životne standarde i stepene povezanosti sa Srbijom. Neko je zemlju napustio pre tri godine i još ima stan, dokumente i poslovne kontakte. Neko je rođen u inostranstvu, govori srpski, ali nikada nije živeo u Srbiji. Treći se želi vratiti u penziji, dok četvrti dolazak razmatra samo ako može nastaviti međunarodnu karijeru.
Zbog toga bi država morala odrediti kome se obraća i kakvu vrstu povratka želi podstaknuti. Privremeni boravak, cirkularna migracija, sezonski rad, ulaganje kapitala i trajno preseljenje nisu isti procesi, niti proizvode iste ekonomske i demografske rezultate. Najavljene subvencije mogu biti opravdane samo ako su vezane za jasno definisan javni interes. U suprotnom bi pomoć mogla postati skupa i nepravedna pogodnost za ljude koji bi se vratili i bez nje, dok bi porodice sa stvarnim preprekama ostale izvan programa.
Novac rešava preseljenje, ali ne i razloge odlaska
Troškovi povratka nisu zanemarljivi. Preseljenje porodice, zakup ili obnova stana, prevoz imovine, otvaranje firme i prelazak dece u novi obrazovni sistem mogu zahtevati ozbiljan početni kapital.
Finansijska podrška zato može imati smisla kao početni instrument. Ona može smanjiti rizik prvih meseci i pomoći ljudima da donesu odluku koju bi bez državnog podsticaja odložili. Međutim, ljudi uglavnom ne napuštaju Srbiju zato što nisu dobili subvenciju za ostanak. Odlaze zbog odnosa plata i troškova života, profesionalne neizvesnosti, kvaliteta javnih usluga, nepoverenja u institucije i osećaja da napredovanje ne zavisi uvek od znanja i rada.
Ako se ti razlozi ne promene, novac će imati ograničen učinak. Povratnik može prihvatiti pomoć, provesti određeno vreme u zemlji i zatim ponovo otići, dok će država formalno evidentirati još jednu uspešno isplaćenu subvenciju.
Pravi test programa biće ostanak, a ne dolazak
Uspeh budućeg programa ne sme se meriti brojem prijava, potpisanih ugovora ili isplaćenih sredstava. Ti pokazatelji govore koliko je ljudi ušlo u administrativni postupak, ali ne otkrivaju koliko ih je zaista izgradilo novi život u Srbiji.
Merodavni rezultati bili bi vidljivi tek nakon nekoliko godina. Država bi morala pratiti koliko korisnika i dalje živi u zemlji, koliko ih radi u struci, koliko je otvorilo preduzeće, koliko je novih radnih mesta stvoreno i koliko se porodica trajno uključilo u lokalnu zajednicu.
Takvo praćenje zahteva jasnu instituciju odgovornu za program i javno dostupne godišnje izveštaje. Potrebna je i nezavisna kontrola kako bi se utvrdilo da li su kriterijumi jednako primenjivani i da li je novac doneo rezultate koji opravdavaju njegovu potrošnju. Bez merljivih ciljeva svaka vlast može program proglasiti uspešnim na osnovu broja uručenih rešenja. Ozbiljna država, međutim, meri ono što se dogodilo nakon što su kamere otišle.
Povratak izvan velikih gradova zahteva mnogo više od subvencije
Demografska kriza nije jednako raspoređena. Beograd i Novi Sad privlače stanovništvo iz ostatka zemlje, dok brojne manje opštine ostaju bez mladih ljudi, stručnjaka i ekonomskih aktivnosti. Ako se povratnici pretežno nastane u najvećim centrima, Srbija može dobiti deo izgubljenog stanovništva, ali neće rešiti regionalno pražnjenje. U tom slučaju razlike između razvijenijih gradova i ostatka zemlje mogle bi postati još veće.
Snažniji podsticaji za povratak u demografski ugrožene sredine mogu biti opravdani, ali samo ako ih prate radna mesta, vrtići, škole, zdravstvena zaštita, saobraćaj i pouzdana digitalna infrastruktura. Ljudi se ne vraćaju u opštinu samo zato što je subvencija veća, već zato što u njoj mogu raditi, podizati porodicu i planirati budućnost.
Regionalna politika povratka zato mora biti deo razvoja lokalne privrede i javnih usluga. Bez te veze subvencija bi mogla privremeno promeniti adresu povratnika, ali ne i dugoročnu demografsku sliku.
Predsedničko obećanje mora postati državna odgovornost
Način na koji je program najavljen nije sporedno pitanje. Meru je javnosti predstavio predsednik, pre nego što su vlada ili nadležno ministarstvo objavili pravni dokument, budžetsku procenu i plan sprovođenja. Takva praksa donosi brz politički efekat, ali zamagljuje institucionalnu odgovornost. Građani još ne znaju ko priprema program, ko će odlučivati o prijavama, iz kojeg budžeta će se isplaćivati novac i kome će se podnositi izveštaji.
Što je mera politički atraktivnija, to njena pravila moraju biti preciznija. Posebno je važno sprečiti da pomoć povratnicima postane prostor za selektivnu dodelu novca, partijsku promociju ili stvaranje političke zahvalnosti. To se ne postiže uveravanjem da dijaspora nije samo biračko telo. Poverenje se stvara javnim kriterijumima, transparentnim postupkom i institucijama koje mogu odgovarati za svaku potrošenu sumu.
Politika povratka mora početi od razloga za ostanak
Ozbiljan program morao bi povezati pravnu sigurnost, zapošljavanje, priznavanje kvalifikacija, stanovanje, obrazovanje, zdravstvo i podršku preduzetništvu. Jednokratna pomoć može biti deo takvog sistema, ali ne sme postati njegova zamena.
Penzioneru je važna dostupna zdravstvena zaštita, mladoj porodici škola i vrtić, stručnjaku karijera zasnovana na znanju, a preduzetniku predvidivi porezi i administracija koja ne menja pravila usred poslovnog procesa. Tek kada se te potrebe razdvoje i povežu sa konkretnim merama, povratak prestaje biti parola.
Vučićeva najava zato otvara opravdanu i važnu temu, ali istovremeno izlaže državu jednostavnom testu. Srbija ne mora dokazati samo da može platiti nečiji dolazak, već da može ponuditi dovoljno razloga da se taj čovek više ne odseli. Pitanje nije može li se povratak subvencionisati, već može li se poverenje obnoviti. Upravo tu prolazi granica između politički privlačnog obećanja i ozbiljne državne politike.
Kommentar hinzufügen
Kommentare